Wednesday 1 November 2017

PONOĆNA BAJKA ZA NOĆ VEŠTICA: UNIVERZALNA PRAVDA

Dok sumrak je padao, i usamljeno brdo u daljini gutalo je zadnji sunčev zrak, točkovi njegovog Pasata najnovije generacije stameno su grizli asfalt na putu ka jednom imanju na obodu sela po imenu Svrakoselice. Sudija Gmazić je jurio ka svojoj nedavno uknjiženoj kući na ulazu u to panonsko selo, u susret jednom poslu koga treba da obavi sutra ujutru. Nije stara straćara bila toliko bitna, jer to je ustvari jedna dotrajala ruševina u kojoj je neki starac po imenu Miladin živeo tokom poslednjih šezdesetak godina. Sudiju Gmazića je interesovalo samo zemljište koje se nalazi se na ovoj seoskoj, udaljenoj ali atraktivnoj lokaciji. Parkira svoja kola na poljanu obraslu u travu, pored kuće od blata koja je takođe obrasla. Otvara polutrula drvena vrata, ulazi u objekat, unosi laptop. Upali ga. U tom času, zazvoni mu mobilni.
- Mitoljube dušo, jesi stigao? – čuje se glas gospođe Gmazić.
- Jesam, upravo.
- Samo sam htela da ti kažem da... nisam baš sigurna da li je dobro sve to što si uradio. Imam neki loš predosećaj...
- Pričali smo o tome, ženo, nemaš šta da brineš. Sve što sam ja uradio bilo je po zakonu, ja sam sudija, moja je poslednja. Niko nam ništa ne može sada!
- Da, ali ipak, ne znam koliko je to sve pošteno i...
- Pošteno, pošteno, nja nja nja! Pa jeste pošteno, obavljao sam svoj posao. Moja reč je zakon, nema tu šta da bude nepošteno. Hajde ženo, idi na spavanje, sutra u cik zore se nalazim ovde sa kupcima ovog placa. Ajd, ajd, treba i ja da se odmorim. Ae laku noć!
Narodna muzika preko jutjuba nastavlja da radi, sudija Gmazić se baca na krevet i posle par minuta kreće hrkanje. Ne drkanje, dobro ste pročitali prvi put. Nije imao snage za to. Padaju zavese, kao i kapci premorenog čoveka. Prva scena se okončava.
Druga scena. Neka pank muzika u pozadini uveliko trešti i svetlost vatre se probija kroz prljave i od vlage zamatirane prozore vikendice. Gmazić se prenu u sekundi i shvati da nekoga ima napolju.
- Uh, al' sam se uspavao... Kakva je to buka napolje? Zar ovo nije napušten plac? .... Vatra, kotlić... Kuvaju kotlić na mom placu! Šta je to jebem ti bundevu? 
Pokuša da proviri kroz deo stakla na prozoru koji je još uvek bio relativno čist i spazi dvojicu likova koji stoje oko vatre. Jedan od njih je ličio na vukodlaka. Tada se seti da bi bilo bolje da poklopi laptop i prikrije se.
- Gasi komp, gasi komp. U sranje, ne vredi, izgleda da me je video, evo ga ovaj dlakavi pritrčava kući. Sakrij se, sakrij se. Pod krevet! Sranje!
Taman što se zavukao ispod kreveta, začu se škripa i lupanje vrata. Taj stvor, šta god da je to bilo, poče glasno tabanati po daskama, njušeći i slinaveći okolo.
- Mh, mh, vino, vino kaže Vladislav. Doneti vino Dlakovlak njemu. On hteti bude vegun, počeo pije vino, neće više masnu krv, daj Dlakovlak vino doneti... Mh, mh. – začu se iz vilice tog stvora.
Odlazi do nekog sakrivenog kredenca, uzima flašu, potom se nastavlja tabananje i njuškanje. Dlakavi stvor se približava vratima. Sudija je sve vreme pokušavao da zaustavi dah kako bi ispuštao što manje zvukova. Da je mogao srce sebi zaustaviti tada, uradio bi to. Kupao se u hladnom znoju, zatvorivši čak i oči u nadi da ga tako niko neće moći videti. Dok je vukodlakoliko stvorenje otvaralo vrata i spremalo se da izađe, nasta tajac.
-Hmh.... zaprška miriše neka! - vukodlak podigne ruku i pomiriše se ispod pazuha – Mmm, ne! Od kotlića mora biti onda. 
Ponovo se uhvati za kvaku, a sudija Gmazić, ne mogavši da se suzdrži više, ciknu kratko – pomalo od straha, a pomalo od uzbuđenja. Vukodlak se opet okrete.
- Ovde neko biti još. Neki čovekolik. To smrditi na zapršku! Daj Dlakovlak videti šta je to.
Što se više sudija Gmazić trudio da se umiri i utiša svoj dah, to mu je disanje postajalo glasnije, paničnije i nategnutije. Otvori oči i ugleda dlakave stope pored kreveta.
- Ćaoooo! – reče Dlakovlak, nakon što se sagnuo da vidi ko je ispod.
- Aaaaaaaaaa! Aaaaaaaa! – vrisnu sudija Gmazić, odskoči nehotice i udari glavom o donji deo kreveta.
- Ne, ne, ti ne plašiti Dlakovlaka, ne! Neće tebi ništa! Mi napolju kotlićati.
- Aaaaaaa! Šta ste vi, otkud vi ovdeeeee?
- A, pa to Vladislav praviti žurka za Noć veštica. Trebali ići u grad, ali odustati, jel svaki put kad ići do grad mi dobili batina ili nekog slučajno ubijemo.
- Ubijete?
- Dešava se, nije da Dlakovlak hteti, ali biti ponekad besan baš. Samo kad loši ljudi. Doći ti sa nama, hoćeš? Popijemo pivo, evo vino ima Vladislav, kotlić! Aej!
- D-d-d-dooobro gospodine Vlakolak!
- Dlakovlak! Čast mi! Vaše ime? Dlakovlak voleti znati?
- M-m-m-mitoljub... gospodin Mitoljub Gmazić.
- Drago mi biti! Hajdemo! Mi dobri! Ne plašiti nas!
Zaškripe vrata vikendice, muzika zatrešti jače. Njih dvojica prilaze vatri pored koje sa kutlačom u ruci stoji vampir Vladislav.
- Ohoho, jesi doneo vino? A poveo si i društvo, dobro je, dobro je. Ionako mi je dosadno da slušam tebe kako nabadaš padeže – obrati se Vladislav Dlakovlaku, a potom pogleda u Gmazića - ....pa smiri se čoveče bokte, prestani da drhtiš tako, mi smo ti opušteno društvo! Kotlićamo!
Vladislav prihvati flašu vina, slomi joj vrat jer ga je mrzelo sad da vadi čep, malo odaspe u kotlić, a ostatak sipa sebi u čašu.
- A sad zdravica, da nazdravimo vlasniku ovog imanja, Bog da mu dušu prosti, Miladinu pokojnom i njegovom predaku, mome drugu Karlu! Živeo Miladine, na onom, kao što si živeo na ovom svetu!
- Živiti Miladin! – dreknu Dlakovlak.
- Miladin? Otkud vi znate njega? – upita Gmazić.
- Oh, pa kako ne, ovo je njegovo imanje. Pre oko godinu i po dana prešao je sa one strane Kapije Života i Smrti... preprodavao čovek neke lubenice da zaradi koji dinar. Jeste da mu je sin iz Nemačke slao novac, ali on je hteo sam nešto da zaradi, da se ne oseti imbecilnim. Dobri naš Miladin. I tako jednog dana, dok je prodavao lubenice na ulici, priđe mu neki državni službenik, pandur neki valjda, i stade da se dere na njega kako nema dozvolu, pa uze da ga bije, a on vikao „nemojte, nemojte gospodine“, ali mu razbili glavu i čovek je izdahnuo na ulici.
-S-s-s-strašno, šta sve ima, c,c,c! - odgovori Gmazić.
-E, i onda ga sudija oslobodi, kao u “nedostatku dokaza”. Zamislite to! A svi živi videli jebote, cela ulica, ceo trg! Nego, otkud vi ovde?
-Pa, ja sam... mislim... – brzo je razmišljao i tražio objašnjenje – ... ja imam neke rodbine u ovom selu, nešto mi se pokvario auto pa sam ovde morao stati, ali idem ja sad da ih pronađem!
-Ma ne, ostanite! Još malo pa je paprikaš od plesnavih gusenica gotov, morate probati! Znate, mi ovde tako već mnoge godine, taman je dovoljno izolovano i skrovito mesto, niko nas ne ugrožava, nikoga ne ugrožavamo, pokojni Miladin nas je uvek puštao da ovde pravimo žurke i napijamo se, osećao se sigurnim pored nas. Mi smo na neki način čuvari ovog imanja.
-Vi ste čuvari ovog imanja? - iznenadi se Gmazić.
- Da. Eto, ja... još dok sam bio čovek... – započe Vladislav, pa nastavi setno - ...a od toga je prošlo oko tri stotine leta... ne sećam se koliko tačno... imao sam dobrog prijatelja. Karla. Ovaj veliki plac je bio njegov. Kada je umirao, blagosloven bio taj dobri čovek, zadužio me je da mu čuvam ovu zemlju za njegove potomke. Kao i ono drvo na obodu placa, drvo pod kojim je prvi put poljubio Elizabetu, ženu mu. Miladin je njihov potomak. Naša družina često ovde dolazi na noćna okupljanja, jer svet baš i ne voli nas. Sad kad Miladina više nema, osećamo dužnost da čuvamo plac za njegovog sina što živi u Nemačkoj. Možda se i vrati dečko, biće mu drago da nasledi ovo. Lepa je ovo poljana.
- Da, da, jeste – priznade Gmazić - Oovaaaj, izvinite me samo, moram malo do vikendice, da uzmem jaknu, za'ladilo, hehe!
- Slobodno, nema problema! – reče Vladislav.
Kako je Gmazić ušao u kuću i zalupio polutrula vrata, počeo se tresti i vikati:
- Dobro je, ne znaju, ne znaju ništa. Ne znaju da sam ja sudija koji je primio mito u vidu ovog placa da ne bi osudio Miladinovog ubicu. Nejasni papiri oko vlasništva nad zemljom, korupcija hvala dragom Bogu odradila svoje, dodelili mi ovaj plac da onog kretena što je pretukao Miladina oslobodim optužbe zbog navodnog nedostatka dokaza. Jao proklet da je prokleti Miladin, e da sam znao da ima ove žgadije nikada mu ne bih uzeo imanje. A joooooj, a sutra treba da dođu ona gospoda kupci, da kupe zemlju i na njoj da izgrade odmaralište! Šta će da bude kad gosti u sred noći vide ove aveti kako kotlićaju, jao propast! Miladine, baksuzan si mi... – kukao je tako, pa zastade – Čekaj.... otkud upaljen moj laptop kad sam ga ugasio? Šta će ovo strašilo za ptice na mom krevetu? Nije bio tu. Sad ćeš da letiš! 'Ajde napolje, jebem li ti slamu!
Izbacuje strašilo za ptice napolje, zalupi vrata i zgrabi telefon:
- A sad! Sad - policija! Halo!
- Da, da! – čuje se neki dubok glas sa krajiškim naglaskom.
- Policija?
- A ne nega je tvoja baba iz groba, hahahaj! Reci momče!
- Hteo bih da prijavim uznemiravanje na privatnom posedu! Mom posedu! Roštiljaju, kuvaju paprikaš u po noći, puštaju glasnu muziku! Molim vas, dođite, pošaljite ljude! Opasni su!
- Je, je, opasni... A đe ti je to, boga ti?
- Nedođijski drum, na ulazu u Svrakoselice, desetak kilometara od Novograda.
- E!
- Molim vas dođite. Uznemiravaju me, ne mogu da spavam!
- Ja, doćemo.
- I molim vas pošaljite neke specijalne jedinice, SAJ, neke obučenije ljude, nemojte sa prašinarima doći, opasni su!
- A kol’ko ih je?
- Dvojica, ali pretpostavljam da ćete teško izaći na kraj sa njima. Jedan vampir i jedan vukodlak!
- Kako reče, jeba’ ga ti?
- Dvojica! Jedan vampir i jedan vukodlak! Na mom imanju! Uznemiravaju me, kuvaju kotlić, vino piju crveno i puštaju neku odvratnu glasnu muziku! Šta vam tu nije jasno?!?
- Gospod’ne?
- Da?
- Haj’e lepo da vi prestanete da ušmrkavate tu marijuanu kroz venu, uzmete nešto za smirenje, i ne mere više da zajebavate i budite ljude dok pošteno rade svoj posa’! I’te da spavate jeba ga đavl, i pustite mene da spavam! Aj doviđenja! – reče policajac nervozno i prekide vezu.
- Ček... Glupa pandurčina! Daj ponovo da zovem! ....Halo, ne znam da li ste me dobro shvatili, ali vampir i...
-Ja, ja, shvatija sam da ti je dosadno pa zoveš da nas budiš dok radimo noćnu smenu, misliš glupi panduri, neće shvatiti, e pa glup si ti momče!
-Ja sam... ja sam sudi...
-Luđače, gospodine... Vi činite krivično delo. Da vas ne bismo sad krivično gonili, stavićemo ovaj broj na crnu listu! De de smirite se i spavajte, popijte svoje lekove, laka noć!
-... Ja sam bre sudija Gmazić, ej! Halo? Halo? Koja kretenčina! Pa jebote, JEL' U OVOJ DRŽAVI IKO RADI SVOJ POSAO KAKO VALJA?! – isfrustriran je Gmazić – Ništa onda, pakuj kofere, odoh!
Za par sekundi je potrpao stvari u džepove i krenuo ka vratima. Kada ih otvori, ugleda tri dvonožne figure.
- Oooooh, gospodo Vlakodlake i Dalibore... Voldemore... kako god, hehe, izuzetno mi je draaaago da vas vidim, evo ja sam upravo primio poruku da mi se žena ponovo porodila, hehe, drugi put ovog meseca, šta ćeš kad je plodonosna, moram u kola pa natrag kući, šta ćeš, život je čudo, hehe, ali izuzetno mi je drago da smo se upoznali, svako dobro, vidimo se nadam se još koji put, heheee.
- Strahovran nam je sve rekao – mirnim i ozbiljnim glasom reče vampir Vladislav.
- Ko? Kakav? – začudi se sudija.
- Ja sam Strahovran! – javi se strašilo za ptice koga je sudija malopre izbacio iz vikendice, a sad je stajalo na nogama.
- Aaaaaa, koliko vas to ima nakaza?!
- Ja sam bio na krevetu i gledao seriju na tvom kompjuteru, kad si ti utrčao i počeo da trtljaš kako si oslobodio Miladinovog ubicu u zamenu za ovo imanje.
- Ti? Tebe sam izbacio napolje?
- Prekinuo si me dok sam na besplatnifilmovi tačka com gledao drugu sezonu „Stranger Things“! To mi je omiljena nova serija!
- Ma! Dajte gospodo, verujete ovom strašilu za ptice, pa šta je ovo, heheh? – sve je nervozniji bio Gmazić.
- Verujemo svom prijatelju! – reče Vladislav.
- Moj drug Strahovran, ne voli laže! Nikada! – javi se i Dlakovlak.
- Pa dobro, jesam! Oslobodio sam ubicu! Nisam imao dovoljno dokaza!
- Znači, ti si video snimak kako ovaj ubija čoveka od batina, sve je to ti je bilo priloženo kao dokaz, i ti si ga oslobodio?
- To je profesionalizam, vi ne razumete, vi nemate mentalnih kapaciteta za to! Ja sam skroz čist, to je moja stvar, neću više ništa da kažem, imam pravo da se branim ćutanjem, a uostalom, šta ćete vi ovde? Imanje je moje, moje! Legalno - sve na papiru! Evo! Evo papiri, ako hoćete da vidite! Ma šta se ja vama pravdam, odvratne džukele nepismene! Ići ćemo na sud, e tu sam ja glavni, ima da vas kaznim zbog uznemiravanja na privatnom posedu, breee! Ovog ću Strahovrana... nahraniću krave njime, znaš kako će ga sažvakati!
- Sad je dosta, ti u kotlić ide! – Dlakovlaka izdade strpljenje.
- Aaaaaaaa!
- Pričaj gnjido! Grrrrrrrr! Šta si uradio, otkud ovo imanje tvoje?!? – Vladislav se počeo izdirati na njega dok mu je krckao kosti šake.
- Aaaaaaaa, dobro, dobroooo, priznajem! Ubicu vašeg prijatelja sam proglasio nevinim, zato što je on kumić nekog lika što radi u katastru i koji je mogao da prepiše ovo imanje na moje ime!
-Ali Miladin je imao sina!
-Njemu su javili kako njegov otac ima gomilu kockarskih dugova i da će morati da se to kompenzuje imanjem. On je samo trebao da da svoj pristanak. Veruju oni iz Nemačke nama na reč. Nije hteo mali da se petlja, samo je pristao. Aaaaaa!!!! – zavrišta Gmazić, i opet se začu krckanje kostiju, ali ovaj put podlaktice.
- Žašto ti ovde šada ši? – zaškrguće zubima Dlakovlak.
-Došao sam da prodam imanje investitorima koji će na ovom mestu graditi odmaralište.
- Joj što si ti jedno pokvareno stvorenje! – zaključi Vladislav.
- Ja sam sve uradio u okvirima sistema! Nisam ja kriv što je ova država toliko korumpirana! Sve sam uradio po zakonu!
- Možda po ljudskom, ali mi ne poštujemo vaše puteve! Jer vidiš, ni vi niste poštovali naše! Vi ste nas prognali iz društva i zauvek anatemisali, morali smo da se zadovoljimo ovim malim parčetom zemlje i na njemu obitavamo, a sada i to hoćeš da nam oduzmeš.
- Znao sam, znao sam, ovo imanje je ukleto. Ukleto!!!
- Nije ukleto! - mirnim glasom se nadoveže Vladislav - Znaj da stara zdanja u sebi zauvek sadrže duhove predaka koji su u njima živeli! Ona urušena blatna kućica, ona bila je Karlov dom, njegov duh još uvek obitava u njoj. Ti hoćeš da je skroz srušiš. Samo potomci imaju prava da po želji unište uspomenu na pretke, a ne banke i razni trgovci ljudskom nesrećom! Stari, dobri Karlo! Prijatelju moj dobri...
Tada Vladislavu navreše uspomene iz života dok je čovek još bio. Priseti se Karla, detinjstva, prisetiše se su zajedno kažnjavali ljude koji su im se protivili. I dok su Strahovran i Dlakovlak naizmenično šamarali advokata Gmazića, Vladislav, pun radosti, ludačkog smeha i nekog deliričnog poleta, uze kolac na kome Strahovran danju odmara, i reče Gmaziću:
- Na ovom kolcu ćeš ispustiti svoju gnjilu dušu.
- Nakaze! Vi ste ubice! Ubice!
- Baš kao onaj što si ga oslobodio optužbe? Da li bismo onda, po tvom kriterijumu, i mi bili oslobođeni sad kad te budemo ubili? Ako... hmmmm.... AKO NE BUDE DOKAZA, ha? Nikada nisi ni sanjao da će te pravda, u koju se tako lažno kuneš, stići na ovakav način.
Poslednje što je gospodin sudija Mitoljub Gmazić video u vatrenim obrisima: vukodlakove razjapljene čeljusti, strašilo za ptice kako tapše dok veselo skače okolo i vampir koji drži neomašćen kolac u ruci...
Probudio se kad na njega beše sručena kofa hladne vode. Bilo je praskozorje, ležao je na zemlji. Nisu ga ipak ubili, nego mu pružili još jednu šansu. Zahtevali su od njega da otkaže ugovore sa zakupcima i odustane od imanja. Ovaj je to i učinio: Dlakovlak, Strahovran i Vladislav su iz prikrajka posmatrali razočarane kravataše i njihove ćelave gorile kako psuju Gmazića, pljuju ga u oči i odlaze. Potom su se i njih trojica rastali od sudije, obećavši da će ga posmatrati pomno i svakodnevno da se uvere da je prestao da prima mito. Oni su naravno blefirali i on je to znao, ali ipak se stalno osećao kao da je posmatran. Prvih par meseci je odolevao, istina, ali kasnije je prestao da se suzdržava. Jer, kad se jednom čovek navikne na mito, to je kao kad medved, ili vuk, ili tigar, prvi put probaju ljudsko meso, pa im se osladi i postanu ljudožderi. Gmazić se tako kroz par godina vratio u svoje korumpirano stanje od ranije jer je konačno shvatio da ga ustvari niko ne posmatra, a pogotovo ne onaj vukodlak i onaj vampir. Ipak, desilo se da je, tokom jedne šetnje šumom, prosto nestao. Zatekli su ga rastrgnutog, otkinutih udova i nabodenog na kolac. U sred šume. Priča se da je to uradio neki psihopata nadljudske fizičke snage, ali niko nije mogao sa potpunom tačnošću rekonstruisati događaj.