Wednesday 1 November 2017

PONOĆNA BAJKA ZA NOĆ VEŠTICA: UNIVERZALNA PRAVDA

Dok sumrak je padao, i usamljeno brdo u daljini gutalo je zadnji sunčev zrak, točkovi njegovog Pasata najnovije generacije stameno su grizli asfalt na putu ka jednom imanju na obodu sela po imenu Svrakoselice. Sudija Gmazić je jurio ka svojoj nedavno uknjiženoj kući na ulazu u to panonsko selo, u susret jednom poslu koga treba da obavi sutra ujutru. Nije stara straćara bila toliko bitna, jer to je ustvari jedna dotrajala ruševina u kojoj je neki starac po imenu Miladin živeo tokom poslednjih šezdesetak godina. Sudiju Gmazića je interesovalo samo zemljište koje se nalazi se na ovoj seoskoj, udaljenoj ali atraktivnoj lokaciji. Parkira svoja kola na poljanu obraslu u travu, pored kuće od blata koja je takođe obrasla. Otvara polutrula drvena vrata, ulazi u objekat, unosi laptop. Upali ga. U tom času, zazvoni mu mobilni.
- Mitoljube dušo, jesi stigao? – čuje se glas gospođe Gmazić.
- Jesam, upravo.
- Samo sam htela da ti kažem da... nisam baš sigurna da li je dobro sve to što si uradio. Imam neki loš predosećaj...
- Pričali smo o tome, ženo, nemaš šta da brineš. Sve što sam ja uradio bilo je po zakonu, ja sam sudija, moja je poslednja. Niko nam ništa ne može sada!
- Da, ali ipak, ne znam koliko je to sve pošteno i...
- Pošteno, pošteno, nja nja nja! Pa jeste pošteno, obavljao sam svoj posao. Moja reč je zakon, nema tu šta da bude nepošteno. Hajde ženo, idi na spavanje, sutra u cik zore se nalazim ovde sa kupcima ovog placa. Ajd, ajd, treba i ja da se odmorim. Ae laku noć!
Narodna muzika preko jutjuba nastavlja da radi, sudija Gmazić se baca na krevet i posle par minuta kreće hrkanje. Ne drkanje, dobro ste pročitali prvi put. Nije imao snage za to. Padaju zavese, kao i kapci premorenog čoveka. Prva scena se okončava.
Druga scena. Neka pank muzika u pozadini uveliko trešti i svetlost vatre se probija kroz prljave i od vlage zamatirane prozore vikendice. Gmazić se prenu u sekundi i shvati da nekoga ima napolju.
- Uh, al' sam se uspavao... Kakva je to buka napolje? Zar ovo nije napušten plac? .... Vatra, kotlić... Kuvaju kotlić na mom placu! Šta je to jebem ti bundevu? 
Pokuša da proviri kroz deo stakla na prozoru koji je još uvek bio relativno čist i spazi dvojicu likova koji stoje oko vatre. Jedan od njih je ličio na vukodlaka. Tada se seti da bi bilo bolje da poklopi laptop i prikrije se.
- Gasi komp, gasi komp. U sranje, ne vredi, izgleda da me je video, evo ga ovaj dlakavi pritrčava kući. Sakrij se, sakrij se. Pod krevet! Sranje!
Taman što se zavukao ispod kreveta, začu se škripa i lupanje vrata. Taj stvor, šta god da je to bilo, poče glasno tabanati po daskama, njušeći i slinaveći okolo.
- Mh, mh, vino, vino kaže Vladislav. Doneti vino Dlakovlak njemu. On hteti bude vegun, počeo pije vino, neće više masnu krv, daj Dlakovlak vino doneti... Mh, mh. – začu se iz vilice tog stvora.
Odlazi do nekog sakrivenog kredenca, uzima flašu, potom se nastavlja tabananje i njuškanje. Dlakavi stvor se približava vratima. Sudija je sve vreme pokušavao da zaustavi dah kako bi ispuštao što manje zvukova. Da je mogao srce sebi zaustaviti tada, uradio bi to. Kupao se u hladnom znoju, zatvorivši čak i oči u nadi da ga tako niko neće moći videti. Dok je vukodlakoliko stvorenje otvaralo vrata i spremalo se da izađe, nasta tajac.
-Hmh.... zaprška miriše neka! - vukodlak podigne ruku i pomiriše se ispod pazuha – Mmm, ne! Od kotlića mora biti onda. 
Ponovo se uhvati za kvaku, a sudija Gmazić, ne mogavši da se suzdrži više, ciknu kratko – pomalo od straha, a pomalo od uzbuđenja. Vukodlak se opet okrete.
- Ovde neko biti još. Neki čovekolik. To smrditi na zapršku! Daj Dlakovlak videti šta je to.
Što se više sudija Gmazić trudio da se umiri i utiša svoj dah, to mu je disanje postajalo glasnije, paničnije i nategnutije. Otvori oči i ugleda dlakave stope pored kreveta.
- Ćaoooo! – reče Dlakovlak, nakon što se sagnuo da vidi ko je ispod.
- Aaaaaaaaaa! Aaaaaaaa! – vrisnu sudija Gmazić, odskoči nehotice i udari glavom o donji deo kreveta.
- Ne, ne, ti ne plašiti Dlakovlaka, ne! Neće tebi ništa! Mi napolju kotlićati.
- Aaaaaaa! Šta ste vi, otkud vi ovdeeeee?
- A, pa to Vladislav praviti žurka za Noć veštica. Trebali ići u grad, ali odustati, jel svaki put kad ići do grad mi dobili batina ili nekog slučajno ubijemo.
- Ubijete?
- Dešava se, nije da Dlakovlak hteti, ali biti ponekad besan baš. Samo kad loši ljudi. Doći ti sa nama, hoćeš? Popijemo pivo, evo vino ima Vladislav, kotlić! Aej!
- D-d-d-dooobro gospodine Vlakolak!
- Dlakovlak! Čast mi! Vaše ime? Dlakovlak voleti znati?
- M-m-m-mitoljub... gospodin Mitoljub Gmazić.
- Drago mi biti! Hajdemo! Mi dobri! Ne plašiti nas!
Zaškripe vrata vikendice, muzika zatrešti jače. Njih dvojica prilaze vatri pored koje sa kutlačom u ruci stoji vampir Vladislav.
- Ohoho, jesi doneo vino? A poveo si i društvo, dobro je, dobro je. Ionako mi je dosadno da slušam tebe kako nabadaš padeže – obrati se Vladislav Dlakovlaku, a potom pogleda u Gmazića - ....pa smiri se čoveče bokte, prestani da drhtiš tako, mi smo ti opušteno društvo! Kotlićamo!
Vladislav prihvati flašu vina, slomi joj vrat jer ga je mrzelo sad da vadi čep, malo odaspe u kotlić, a ostatak sipa sebi u čašu.
- A sad zdravica, da nazdravimo vlasniku ovog imanja, Bog da mu dušu prosti, Miladinu pokojnom i njegovom predaku, mome drugu Karlu! Živeo Miladine, na onom, kao što si živeo na ovom svetu!
- Živiti Miladin! – dreknu Dlakovlak.
- Miladin? Otkud vi znate njega? – upita Gmazić.
- Oh, pa kako ne, ovo je njegovo imanje. Pre oko godinu i po dana prešao je sa one strane Kapije Života i Smrti... preprodavao čovek neke lubenice da zaradi koji dinar. Jeste da mu je sin iz Nemačke slao novac, ali on je hteo sam nešto da zaradi, da se ne oseti imbecilnim. Dobri naš Miladin. I tako jednog dana, dok je prodavao lubenice na ulici, priđe mu neki državni službenik, pandur neki valjda, i stade da se dere na njega kako nema dozvolu, pa uze da ga bije, a on vikao „nemojte, nemojte gospodine“, ali mu razbili glavu i čovek je izdahnuo na ulici.
-S-s-s-strašno, šta sve ima, c,c,c! - odgovori Gmazić.
-E, i onda ga sudija oslobodi, kao u “nedostatku dokaza”. Zamislite to! A svi živi videli jebote, cela ulica, ceo trg! Nego, otkud vi ovde?
-Pa, ja sam... mislim... – brzo je razmišljao i tražio objašnjenje – ... ja imam neke rodbine u ovom selu, nešto mi se pokvario auto pa sam ovde morao stati, ali idem ja sad da ih pronađem!
-Ma ne, ostanite! Još malo pa je paprikaš od plesnavih gusenica gotov, morate probati! Znate, mi ovde tako već mnoge godine, taman je dovoljno izolovano i skrovito mesto, niko nas ne ugrožava, nikoga ne ugrožavamo, pokojni Miladin nas je uvek puštao da ovde pravimo žurke i napijamo se, osećao se sigurnim pored nas. Mi smo na neki način čuvari ovog imanja.
-Vi ste čuvari ovog imanja? - iznenadi se Gmazić.
- Da. Eto, ja... još dok sam bio čovek... – započe Vladislav, pa nastavi setno - ...a od toga je prošlo oko tri stotine leta... ne sećam se koliko tačno... imao sam dobrog prijatelja. Karla. Ovaj veliki plac je bio njegov. Kada je umirao, blagosloven bio taj dobri čovek, zadužio me je da mu čuvam ovu zemlju za njegove potomke. Kao i ono drvo na obodu placa, drvo pod kojim je prvi put poljubio Elizabetu, ženu mu. Miladin je njihov potomak. Naša družina često ovde dolazi na noćna okupljanja, jer svet baš i ne voli nas. Sad kad Miladina više nema, osećamo dužnost da čuvamo plac za njegovog sina što živi u Nemačkoj. Možda se i vrati dečko, biće mu drago da nasledi ovo. Lepa je ovo poljana.
- Da, da, jeste – priznade Gmazić - Oovaaaj, izvinite me samo, moram malo do vikendice, da uzmem jaknu, za'ladilo, hehe!
- Slobodno, nema problema! – reče Vladislav.
Kako je Gmazić ušao u kuću i zalupio polutrula vrata, počeo se tresti i vikati:
- Dobro je, ne znaju, ne znaju ništa. Ne znaju da sam ja sudija koji je primio mito u vidu ovog placa da ne bi osudio Miladinovog ubicu. Nejasni papiri oko vlasništva nad zemljom, korupcija hvala dragom Bogu odradila svoje, dodelili mi ovaj plac da onog kretena što je pretukao Miladina oslobodim optužbe zbog navodnog nedostatka dokaza. Jao proklet da je prokleti Miladin, e da sam znao da ima ove žgadije nikada mu ne bih uzeo imanje. A joooooj, a sutra treba da dođu ona gospoda kupci, da kupe zemlju i na njoj da izgrade odmaralište! Šta će da bude kad gosti u sred noći vide ove aveti kako kotlićaju, jao propast! Miladine, baksuzan si mi... – kukao je tako, pa zastade – Čekaj.... otkud upaljen moj laptop kad sam ga ugasio? Šta će ovo strašilo za ptice na mom krevetu? Nije bio tu. Sad ćeš da letiš! 'Ajde napolje, jebem li ti slamu!
Izbacuje strašilo za ptice napolje, zalupi vrata i zgrabi telefon:
- A sad! Sad - policija! Halo!
- Da, da! – čuje se neki dubok glas sa krajiškim naglaskom.
- Policija?
- A ne nega je tvoja baba iz groba, hahahaj! Reci momče!
- Hteo bih da prijavim uznemiravanje na privatnom posedu! Mom posedu! Roštiljaju, kuvaju paprikaš u po noći, puštaju glasnu muziku! Molim vas, dođite, pošaljite ljude! Opasni su!
- Je, je, opasni... A đe ti je to, boga ti?
- Nedođijski drum, na ulazu u Svrakoselice, desetak kilometara od Novograda.
- E!
- Molim vas dođite. Uznemiravaju me, ne mogu da spavam!
- Ja, doćemo.
- I molim vas pošaljite neke specijalne jedinice, SAJ, neke obučenije ljude, nemojte sa prašinarima doći, opasni su!
- A kol’ko ih je?
- Dvojica, ali pretpostavljam da ćete teško izaći na kraj sa njima. Jedan vampir i jedan vukodlak!
- Kako reče, jeba’ ga ti?
- Dvojica! Jedan vampir i jedan vukodlak! Na mom imanju! Uznemiravaju me, kuvaju kotlić, vino piju crveno i puštaju neku odvratnu glasnu muziku! Šta vam tu nije jasno?!?
- Gospod’ne?
- Da?
- Haj’e lepo da vi prestanete da ušmrkavate tu marijuanu kroz venu, uzmete nešto za smirenje, i ne mere više da zajebavate i budite ljude dok pošteno rade svoj posa’! I’te da spavate jeba ga đavl, i pustite mene da spavam! Aj doviđenja! – reče policajac nervozno i prekide vezu.
- Ček... Glupa pandurčina! Daj ponovo da zovem! ....Halo, ne znam da li ste me dobro shvatili, ali vampir i...
-Ja, ja, shvatija sam da ti je dosadno pa zoveš da nas budiš dok radimo noćnu smenu, misliš glupi panduri, neće shvatiti, e pa glup si ti momče!
-Ja sam... ja sam sudi...
-Luđače, gospodine... Vi činite krivično delo. Da vas ne bismo sad krivično gonili, stavićemo ovaj broj na crnu listu! De de smirite se i spavajte, popijte svoje lekove, laka noć!
-... Ja sam bre sudija Gmazić, ej! Halo? Halo? Koja kretenčina! Pa jebote, JEL' U OVOJ DRŽAVI IKO RADI SVOJ POSAO KAKO VALJA?! – isfrustriran je Gmazić – Ništa onda, pakuj kofere, odoh!
Za par sekundi je potrpao stvari u džepove i krenuo ka vratima. Kada ih otvori, ugleda tri dvonožne figure.
- Oooooh, gospodo Vlakodlake i Dalibore... Voldemore... kako god, hehe, izuzetno mi je draaaago da vas vidim, evo ja sam upravo primio poruku da mi se žena ponovo porodila, hehe, drugi put ovog meseca, šta ćeš kad je plodonosna, moram u kola pa natrag kući, šta ćeš, život je čudo, hehe, ali izuzetno mi je drago da smo se upoznali, svako dobro, vidimo se nadam se još koji put, heheee.
- Strahovran nam je sve rekao – mirnim i ozbiljnim glasom reče vampir Vladislav.
- Ko? Kakav? – začudi se sudija.
- Ja sam Strahovran! – javi se strašilo za ptice koga je sudija malopre izbacio iz vikendice, a sad je stajalo na nogama.
- Aaaaaa, koliko vas to ima nakaza?!
- Ja sam bio na krevetu i gledao seriju na tvom kompjuteru, kad si ti utrčao i počeo da trtljaš kako si oslobodio Miladinovog ubicu u zamenu za ovo imanje.
- Ti? Tebe sam izbacio napolje?
- Prekinuo si me dok sam na besplatnifilmovi tačka com gledao drugu sezonu „Stranger Things“! To mi je omiljena nova serija!
- Ma! Dajte gospodo, verujete ovom strašilu za ptice, pa šta je ovo, heheh? – sve je nervozniji bio Gmazić.
- Verujemo svom prijatelju! – reče Vladislav.
- Moj drug Strahovran, ne voli laže! Nikada! – javi se i Dlakovlak.
- Pa dobro, jesam! Oslobodio sam ubicu! Nisam imao dovoljno dokaza!
- Znači, ti si video snimak kako ovaj ubija čoveka od batina, sve je to ti je bilo priloženo kao dokaz, i ti si ga oslobodio?
- To je profesionalizam, vi ne razumete, vi nemate mentalnih kapaciteta za to! Ja sam skroz čist, to je moja stvar, neću više ništa da kažem, imam pravo da se branim ćutanjem, a uostalom, šta ćete vi ovde? Imanje je moje, moje! Legalno - sve na papiru! Evo! Evo papiri, ako hoćete da vidite! Ma šta se ja vama pravdam, odvratne džukele nepismene! Ići ćemo na sud, e tu sam ja glavni, ima da vas kaznim zbog uznemiravanja na privatnom posedu, breee! Ovog ću Strahovrana... nahraniću krave njime, znaš kako će ga sažvakati!
- Sad je dosta, ti u kotlić ide! – Dlakovlaka izdade strpljenje.
- Aaaaaaaa!
- Pričaj gnjido! Grrrrrrrr! Šta si uradio, otkud ovo imanje tvoje?!? – Vladislav se počeo izdirati na njega dok mu je krckao kosti šake.
- Aaaaaaaa, dobro, dobroooo, priznajem! Ubicu vašeg prijatelja sam proglasio nevinim, zato što je on kumić nekog lika što radi u katastru i koji je mogao da prepiše ovo imanje na moje ime!
-Ali Miladin je imao sina!
-Njemu su javili kako njegov otac ima gomilu kockarskih dugova i da će morati da se to kompenzuje imanjem. On je samo trebao da da svoj pristanak. Veruju oni iz Nemačke nama na reč. Nije hteo mali da se petlja, samo je pristao. Aaaaaa!!!! – zavrišta Gmazić, i opet se začu krckanje kostiju, ali ovaj put podlaktice.
- Žašto ti ovde šada ši? – zaškrguće zubima Dlakovlak.
-Došao sam da prodam imanje investitorima koji će na ovom mestu graditi odmaralište.
- Joj što si ti jedno pokvareno stvorenje! – zaključi Vladislav.
- Ja sam sve uradio u okvirima sistema! Nisam ja kriv što je ova država toliko korumpirana! Sve sam uradio po zakonu!
- Možda po ljudskom, ali mi ne poštujemo vaše puteve! Jer vidiš, ni vi niste poštovali naše! Vi ste nas prognali iz društva i zauvek anatemisali, morali smo da se zadovoljimo ovim malim parčetom zemlje i na njemu obitavamo, a sada i to hoćeš da nam oduzmeš.
- Znao sam, znao sam, ovo imanje je ukleto. Ukleto!!!
- Nije ukleto! - mirnim glasom se nadoveže Vladislav - Znaj da stara zdanja u sebi zauvek sadrže duhove predaka koji su u njima živeli! Ona urušena blatna kućica, ona bila je Karlov dom, njegov duh još uvek obitava u njoj. Ti hoćeš da je skroz srušiš. Samo potomci imaju prava da po želji unište uspomenu na pretke, a ne banke i razni trgovci ljudskom nesrećom! Stari, dobri Karlo! Prijatelju moj dobri...
Tada Vladislavu navreše uspomene iz života dok je čovek još bio. Priseti se Karla, detinjstva, prisetiše se su zajedno kažnjavali ljude koji su im se protivili. I dok su Strahovran i Dlakovlak naizmenično šamarali advokata Gmazića, Vladislav, pun radosti, ludačkog smeha i nekog deliričnog poleta, uze kolac na kome Strahovran danju odmara, i reče Gmaziću:
- Na ovom kolcu ćeš ispustiti svoju gnjilu dušu.
- Nakaze! Vi ste ubice! Ubice!
- Baš kao onaj što si ga oslobodio optužbe? Da li bismo onda, po tvom kriterijumu, i mi bili oslobođeni sad kad te budemo ubili? Ako... hmmmm.... AKO NE BUDE DOKAZA, ha? Nikada nisi ni sanjao da će te pravda, u koju se tako lažno kuneš, stići na ovakav način.
Poslednje što je gospodin sudija Mitoljub Gmazić video u vatrenim obrisima: vukodlakove razjapljene čeljusti, strašilo za ptice kako tapše dok veselo skače okolo i vampir koji drži neomašćen kolac u ruci...
Probudio se kad na njega beše sručena kofa hladne vode. Bilo je praskozorje, ležao je na zemlji. Nisu ga ipak ubili, nego mu pružili još jednu šansu. Zahtevali su od njega da otkaže ugovore sa zakupcima i odustane od imanja. Ovaj je to i učinio: Dlakovlak, Strahovran i Vladislav su iz prikrajka posmatrali razočarane kravataše i njihove ćelave gorile kako psuju Gmazića, pljuju ga u oči i odlaze. Potom su se i njih trojica rastali od sudije, obećavši da će ga posmatrati pomno i svakodnevno da se uvere da je prestao da prima mito. Oni su naravno blefirali i on je to znao, ali ipak se stalno osećao kao da je posmatran. Prvih par meseci je odolevao, istina, ali kasnije je prestao da se suzdržava. Jer, kad se jednom čovek navikne na mito, to je kao kad medved, ili vuk, ili tigar, prvi put probaju ljudsko meso, pa im se osladi i postanu ljudožderi. Gmazić se tako kroz par godina vratio u svoje korumpirano stanje od ranije jer je konačno shvatio da ga ustvari niko ne posmatra, a pogotovo ne onaj vukodlak i onaj vampir. Ipak, desilo se da je, tokom jedne šetnje šumom, prosto nestao. Zatekli su ga rastrgnutog, otkinutih udova i nabodenog na kolac. U sred šume. Priča se da je to uradio neki psihopata nadljudske fizičke snage, ali niko nije mogao sa potpunom tačnošću rekonstruisati događaj.

Sunday 21 September 2014

AUDIO DRAMA: BOG I SATANA


Moj prvi potpuno samostalni pokušaj radio drame/audio drame. Snimano sa dinamičkim mikrofonom Shure SV100 za 3 'iljade dinara, editovano u Audacity-ju, koji je besplatan. Iskustva sa editovanjem zvuka imam, mada slabo, iako sam radio na radiju nekoliko godina. Ovo je svakako čist amaterizam, ali istovremeno i moj prvi pokušaj, tek sad sam počeo da hvatam cake. Možete čuti audio dramu na linku ispod (preko soundcloud platforme):


AUDIO DRAMA: BOG I SATANA

...a tekst/scenario je ovde (pisan je davne i inspirativne 2006.godine). N-joy!

METAFIZIČKA BAJKA: BOG I SATANA

Narrator:
Beše jutro u Raju tad svanulo, i koze se igraše na grani.
Bog je pio svoju kafu nervozno, pre nego što otiđe Satani.
Satana se brčkaše u bazenu od gume, i baš kad desni rog on krenu da pere,
Tad Božija senka zakloni mu Sunce, zabrinutost svoju, Bog ne mogaše da spere.

Satana: Dobro jutro Bože, moj partneru od davnina! Da li si za kafu,ili čašu vina?

Bog: Ne toči mi vino jer imam drugih želja. Od tebe nemam bližeg roda, niti boljeg prijatelja. Zato iskren sa mnom budi, jer partnerstvo moje s' tobom, mnogi čovek sada kudi.

Satana: Misliš li na mlinove, što monopol nad njima držimo?

Bog: Nije meni do mlinova drvenih, nit' do žita što s' u njima melje. Već do devojaka za poslovnu pratnju, biznis od pre meseca dana. Sad je mesec dana prošlo, vreme isplate za njih je došlo!

Satana: Pa i sam znaš da se dobro pokazale nisu. Platu im necemo dati, poslacemo samo zahvalno im pismo. Bez manira su one sve, nevaspitane, a i pomalo ružnjikave. Ne treba da im se plati, zadovoljstvo mušterijama nisu znale dati.

Bog: Ja ipak na drugačiji stav stupam, al' neću se zbog toga s' tobom klati! Svakome plata prema svome trudu - razmisli o tome i ne trči pred rudu. Nisu se mogle rodit' lepše, nit' posao bolje obavljati. Al' svoj trud su uložile, platu su zaslužile. Ko ne radi - taj ni da ne jede. Kada vidiš čoveka da jede znaj, il' je to zaslužio, il' je lopov čovek taj. Za takav se svet zalagati treba!

Satana: Slažem se sa tobom, mili Bože moj. Ispatićemo ovaj jedan put, al' tu stoj! Posao sa pratnjom da poboljšamo hoću, da radimo i danju i noću. Da napredan posao nam bude, da zapušimo usta svima što nas kude. Od bičeva kožnih, masiranja nožnih i lopti u usta - ljudska želja neće više biti samo pusta.

Bog: Predlažesh sodomiju? Nemoj radit' to, jer zavrnuću ti šiju!

Satana: Ali ljudi žele to i čeznu za tim! Preko naših devojaka hoću samo želju da im uslišim! Sve što duša ište - devojke da pruže, i tek onda moći ce našim novcem da se služe.
Bog: Pretera ga sada, kopile bolesno! Da mi nisi partner, ovog trena bih te tresn'o.

Satana: Zar ne želiš napredak u poslu i ti? E, moraćeš me onda odalamiti! Jer bez napretka kakav sam, ne želim da živim - duhovi u meni plešu i ne mogu da se smirim.

Narrator:

Beše im to svađa prva i poslednja...
Ujutru se Bog iz kreveta diže, i strašan mu se prizor pred očima izniže.
Beše jutro u Raju tad svanulo, osvanuše i koze, na grani obešene
Na Božijem jastuku glava koze stoji, i Sataninim rukopisom, na papiru pored piše
"To ti je od mene!"

Bog: Zašto mi pobi stado moje, što na granama stoji?

Satana: Zato, jer ne dozvoli ti da ostvare se snovi moji!

Bog: Moj bes ćeš osetiti, najdraže mi stado beše to! Prvo odnese oluja, drugo sprži grom, a sad - pobesi i ih ti, Satano! Da napreduješ želish, kažesh ti?!?

Satana: Pa ,da...to bi bilo lepo.

Bog: E onda će ti se to i ostvariti! Spustiću te ja na zemlju, pretvoriću te ja u prah, međ' ljude se ti udomi, one što od smrti ih hvata strah!

Narrator:
Ljubičasti prah raznu se po ušću reke Majne, i plutaše on svuda, kroz mora, okeane
Povremeno dizaše se medj' oblake, ljubičasta kiša nađe ljude za svedoke
I ljudi se često na ljubičaste stvari tripovaše, drogama raznim opijeni
Jer to beše Satanina boja, i on beše sadržan u njoj.
A Bog se doseti da preko svoje agencije, na zemlji preduzme mere prevencije.

Bog: Osnovaću Vatikan, utvrđenje moje! Protiv napretka će biti svakog! Preziraće oštrog, preziraće kritičnog, a voleće čoveka mlakog.

Satana: Na zemlju sam zbačen, beše tome mnogo leta! I otkad obitavam ovde, po mislima ljudi ja se šetam. Bog beše darežljiv, jer dade mi šansu! Šansu da ostvarim svoju viziju o napretku. Kroz ljude ja moram da delam, oni su moja snaga. Snaga kojom se borim protiv Božijeg utvrđenja u Vatikanu. Izmislio sam prosvetiteljski prokret i prosvetu, i time dao šansu ljudima da se obrazuju i napreduju. Izmislio sam teoriju evolucije. Ušao sam u glavu Ničea i iz nje govorio da je Bog mrtav. Iznašao dokaze da Bog ne postoji - ali,misija mi nije završena. Ako slušash ovo Bože, znaj, da kad misija mi bude završena, dolazim po tebe, dovodim te ovde da vidish šta si propustio jer nisi hteo da mi se pridružiš. I, mozhda te častim kafom.

Narrator:
Da zaključimo - Bog je izabrao Satanu da preko njega ostvari svoj veliki božanski plan. Satana nije svestan da svo vreme radi sa Bogom u savezu. Ustvari, on je možda toga i svestan, ali ništa nam ne sme reći o tome. Na kraju krajeva - Bog i Satana su partneri otkad je sveta i veka, i Zemlje i Neba, i tako valjda biti treba...

Friday 18 April 2014

PROLEĆNA BAJKA: ESTRA



Beše praskozorje jednog prolećnog dana. Ne preterano toplog, ne preterano hladnog. Taman. Jutro beše takvo da ne biste mogli da se odlučite da li ćete ga prespavati ili iskoristiti za šetnju po gradu, parkovima, pored reke, kada žalite što ne možete biti na dva mesta u isto vreme. Bilokacija – vrlo zanimljiva teorija, ali naučno i praktično nedokazana. Duplirane lokacije mogu se očitavati samo kroz neke polujasne distortirane „flešbek sekvence“, mesta i događaji kojima je naša senzorna svest na kratko možda prisustvovala, a možda i nije.

Stari Fedron, starac od sedamdeset i pet leta, kroz prozor posmatra nadobudne sunčeve zrake kako jutrom penetriraju oblake, razmiču ih kao radoznali tinejdžer ženske butine u koje bi jednako radoznalo prodrao i orosio svoj radoznali međunožni produžetak. Zloslutna svraka slete na granu drveta, podno prozora Fedronove sobe u staračkom domu u kome je on našao utočište pre par godina pošto su ga svi rođeni i nerođeni škartirali. Ležao je na krevetu oivičenom metalnim rešetkama koje su ga štitile od slučajnog pada.

Flešbek sekvenca:  „Vreme ti je“ – odjekuje glas, „Vreme ti je“. Kraj sekvence.


Starac pomisli „Kakvo vreme pobogu, pa zar izbori nisu prošli? Zašto mi ovo još uvek odzvanja u glavi?“, ali i dalje se čuje „Vreme ti je da pođeš“. 

Fedron okrete glavu i baci pogled kraj kreveta. Beli halteri slepljeni za ženske butine iznad kojih se nadvija kratka suknjica od lateksa, zatim izvajani struk i istureni dekolte, glava krunisana bolničkom kapicom sa oznakom Crvenog krsta. Devojka je imala nešto više od dvadesetak leta.

„Vreme ti je da pođeš“, sad Fedron shvati da ona mu to na uvo šapuće. „Ali, kuda?“, zapita se on, „i ko si ti?“

Devojka mu reče da se zove Estra. Prispela na posao pre dve nedelje, ali on je nije primetio do sada. „Idemo da se provozamo, hajde mladiću, vidim da si u kondiciji, dobro se držiš, kao dečak od petnaest godina, svaka čast“. Nije verovao njenim rečima, ali kada mu je pomogla da se pridigne, shvatio je da može sam i da je pun energije. 

Flešbek sekvenca: Podebela i postarija medicinska sestra gleda porniće na kompjuteru u sobi pored. Fedron i Estra prolaze kroz tu sobu i dolaze do ulaznih vrata staračkog doma. Kraj sekvence.

Pođoše kroz dvorište. Gomila umornih lica, njegovi cimeri i drugari, šetaju se podupirući se o štake ili dežurno osoblje, neki su i uživali u prolećnom vazduhu zatvorenih očiju i aktiviranih čula. Fedron je, za razliku od njih, išao sa Estrom ruku pod ruku, ne oslanjajući se, čak se može reći da je on nju vodio. „Gde vam je mladost? Pogledajte samo mene! Eeeehhh!“, dovikne cimerima. Dođoše do kapije.



Crni kabriolet Porše, tip automobila o kome maštaju matorci željni akcije sa mladim damama, čekao ih je na parkingu. 

„Da li ja možda sanjam, Estra?“, upita u jednom trenu. „Da sanjaš, nikada ne bi mogao da postaviš to pitanje. Ne sanjaš, sinhronizovan si sa najvišom instancom svesti koja ti je trenutno dostupna“. 

Razumeo je njene reči. Počeo se ponašati u skladu sa odgovorom, ali ipak mu je pitanje o snoviđenosti i dalje kljucalo glavu, poput graktanja one svrake na prozoru sobe koju je nedavno napustio. Za nekoliko minuta, crni Porše, kojim su se vozili proćelavi sedi starac sa sunčanim naočarama i mlada devojka čija se kosa vijorila na vetru, špartao je gradskim ulicama.
Flešbek sekvenca: Mrtvačka kola, u pratnji hitne pomoći, dolaze do staračkog doma, zadržavaju se par minuta da utovare nešto, i potom odlaze.

Sedoše u baštu restorana pored fakulteta, seme topole lebdi oko njih, Sunce prodire kroz Estrine zenice i čini ih transparentnim poput roze vina koga su ispijali uz špagete sa cinober-crvenim paradajz sosom.

Tek pred sumrak, vazduh je počinjao intenzivno da mirisati na seks. Rascvetalo drveće, a pogotovo jedno drvo kineske kruške koje se nalazilo u istoj ulici kao i Estrina kuća, otpuštalo je svoju aromu koja je u navratima podsećala na spermu i vaginalne sokove. Fedron i Estra, dovozavši se do njenog prebivališta, ostaviše automobil ispred i ušetaše u dvorište. Uze ga ona pod ruku i odvede ga u svoju baštu, koja je bila malom, niskom ogradom odvojena od ostatka imanja. Mesečina koja je padala sa neba na bele cvetove višnje stvarala je utisak da na drvetu vise Silmarili, dragulji svetlosti. 


„Pođi sa mnom do Izvora Večnosti“, reče mu ona, a Fedron, pre nego je stigao da pita „A gde je to?“, bi oboren na zemlju, i za tren oka, ne znajući kako, nađe se među njenim nogama. Opet mu se, na mikrosekund, javi pitanje „Da li sanjam?“, ali ubrzo bi otpisano kao nevažno. Nije ga bilo briga da proverava koordinate svog postojanja, potpuno se izgubio u bedrima ove voljne devojke koja ga je zapljuskivala vodama sa Izvora Večnosti. 

Upirao je u nju svom silinom, kukovi im behu priklješteni kao dva delića slagalice što tačno naležu jedno na drugo. Dublje i dublje. Sve dok se nije čulo jednom „kvrc“. Na kratko mu kroz svest prođe scena razbijanja ljuske jajeta. Potom horde zečeva koji izleću iz rupe u zemlji i rastrčavaju se po zelenoj poljani. 



Fedron shvati da mu je ustvari pukla trtična kost od siline prodiranja. Ali, ne samo zbog toga. Estrina vagina se ustvari raširila i počela ga uvlačiti u sebe, lomeći mu kosti, mrveći kičmu, usisavajući ga celog, sve do kraja, do potpune absorpcije. 

Flešbek sekvenca: Radnik u mrtvačnici uguruje leš u fioku hladnjače i zatvara vrata. Kraj sekvence.


 
Fedron zatiče sebe u potpuno praznom prostoru, bez mrvice svetlosti i bilo kakve referentne tačke. Uterus univerzuma. „Da li je ovo san?“, upita. Iz mraka odzvanja „Nije“. „Da li si ti smrt?“ „Jesam“, odgovori nedvosmisleno. 

Flešbek sekvenca: Ljudsko telo je ubačeno u sanduk, a potom u zemlju i pokopano. Iz njegovog trbuha počinje da raste šareno cveće. Kraj sekvence.

Fedron leži na krevetu i gleda u rešetke koje bi ga štitile od pada. Ali, nisu metalne, već drvene. One su mu skoro ceo svet, sve za šta zna. I neka rozikasta posteljina, i neki zvončići što vise mu iznad glave i okreću se. Prilazi mu jedna ženska osoba, uzima ga u naručje i drži kao veknu hleba. Jedino što oseća je zračenje topline i ljubavi. Sada je sve u redu. Konačno je sve u redu.


Saturday 8 March 2014

HEGELIJANSKA BAJKA: MUŽEVI I ŽENE

Narrator:
Dijalektički je princip da svaka teza ima antitezu i oni rađaju sintezu.
Mužjak i ženka , dva suprotna principa međ' kojima napetosti uvek ima,
Jer Istorija beše blagonaklona prema jednom, dok tlačila je drugoga.
Zbog toga odnos često može biti uzrok bola, samoubistva, neretko i ludila.
Njih dvoje sprežu, bore se za prevlast, dok ne shvate konačno da
Spaseni mogu biti samo ukoliko dođe do fuzije dva principa.



Scena je sad takva da kroz vrata uleće grdosija od muža
Kudrava mu leđa, blatnjava mu čizma i siledžijku belu nosi
Nervozan od posla, od sečenja drva, sve čini se da žena
Bez razloga će nagrabusiti, i blato sa čizme ponovo okusiti.

Muž: Sad u tebe ću da prodrem, pa rakiju da popijem, i onda te istučem, ako si još jednom presolila mi ručak. Jer Bog je odredio mene da budem žetnik i gospodar tebe, jer ti grešna si rođena sa tom rupom među nogama.

Žena: Gospodaru, slažem se, istrpeću sve, u ime Hegelove dijalektike.

Muž: Ko je Hegel, neki švaler tvoj? Za ovo ćeš dobiti batina, dupliraću im broj!

Žena: To je neki stranac, Nemac, filozofijom se bavio.

Muž: I šta, on tebe je na lepu reč obrlatio, pa svoj donji organ ti uglavio?

Žena: Nije meni, al' imaše decu s' nekom drugom, nevenčanom suprugom.

Muž: Kako sme to, zar nije zapovest da van braka se deca ne smeju imati?

Žena: Istina je to, jer ko će ih onda štititi, kupovati zvečke i hranu za bebe? Zbog toga ja i trebam tebe, ali ne da švrljaš okolo po kafanama silnim, već decu da praviš i lepo me skućiš. Hajde reci sad, pošto više nisi mlad, gde se ti to povlačiš i sa kime piješ pivo?

Muž: Ljubomora svake žene intenzivna je kao u najgoroj verziji mene. Idem sa ortakom da pijem po budžacima, gledamo klinke napupele u koje bismo rado sipali svoje seme. Ali niko nas neće, olindrali matori alkosi smo mi. Ne moraš se brinuti, ja druge žene ne pohodim.

Žena: Ne moraš me lagati, znam da ima mladih narkomanki, za pola čaše votke jebale bi čak i matore stoke - kao što si ti!

Muž: Nije ženo, kažem ti, moj jaran i ja samo povlačimo se po haustorima, pijemo iz dvolitre do pola dva...
Žena: „Moj jaran i ja“? Da niste vi slučajno dva pedera?

Muž: Nismo ženo kažem ti, to u nama samo rade lovački instinkti! Svako muško ima ih! Idemo da lovimo, na reci da pecamo, ne privlači nas samo u kući da sedimo kao vi.

Žena: E tu se grdno varaš, to sedenje u kući nije privlačno ni meni! Kupićeš mi deset pari cipela da izađem nekad u grad, da osetim i ja kako je to lepo biti mlad. U suprotnom te ostavljam, idem u feministkinje, postaćemo lezbejke, nećemo vam svoje slasti ženske dati.

Muž: To za cipele, to ti traži svome tati.

Žena: On kaže da taj ko te jebe treba i cipele da plati, da ti treba sve kupovati.  Zar ne slažeš se ti sa njim? On je čovek istog kova kao ti. Obojica ste primitivni.

Muž: U pravu je, ne mogu poreći.

Žena: I platićeš mi fitnes, spa i dozvoliti da šetam se gola po plaži. Želim i da upišem umetničku akademiju...

Muž: Sad je dosta bilo, vama ženama smo dali puno prava! Za vas je u kući da budete, pasulj da kuvate i deci nos da duvate. Gle sad, otrgle se, nemate kontrole, postale ste kao muškarci!

Žena: Mi žene bar ne krijemo bračni status, zna se da smo udate, pa ko je spreman da priđe i rizikuje – dobrodošao je!

Muž: Ja nosim uvek na ruci burmu, prsten vernosti, i pokazujem je svima!

Žena: A tebe takvog besposličara i alkosa žene samo jure, sakupljaju se na tebe kao na govno muve, moraš da ih teraš oberučke, ma da!

Muž: Poštedi me ženo tvog cinizma kiseloga.

Žena: A šta, sad nije u redu, sad podilaze te žmarci? A vi što vekovima ste nas gazili i tlačili, koristili za priplod kao stoku? Moralo se nekada obiti o glavu, sad gledaj šta stvorili ste, ti i ljudi poput tebe, što bijete ženu, zatvarate ih po kućama da do smrti venu! Hoću cipele, spa fitnes, štikle visoke potpetice, dekolte da poveća mu se obim, peglanje kose kod frizerke i šoping u Dubaiju! Hoću da mi nabaviš i jebača barem dva, jer pročitala sam da mogu imati i više orgazama, dok ti - samo jedan.

Muž: Šta će vam to, pa do skoro niste znale da orgazam uopšte postoji, i lepo smo živeli svi.

Žena: Ili daj mi to ili tražim neku lezbejku, a ti ostaj sa jaranom svojim, da pijete pivo po parkovima, možda se i zapijete i priznate da ste pederi... „..i živeli su srećno do kraja života!“ – da, tako će sa vama dvojicom biti.

Muž: Dobićeš sve, daću ti i kola, samo nemoj šetati po plaži gola!

Žena: Ne možeš me zaustaviti sad, ne pali više ta tvoja kontrola. Sada ti ćeš zatvorenik biti, za cipele moje bogami ćeš se naraditi.

Muž: Bože moj, šta to bi, zar ja postao sam rob?

Žena: Vidi se da nisi upoznat sa Hegelom. On pričao je da gospodar će rob postati, da uloge će se obrnuti, jednog dana rob gospodara će progutati.

Muž: Progutaš ti meni seme, znaš!

Žena: Ne, ali progutaću celog tebe. Taj visuljak mali više neće moći da se kurči, poješću te, više nećeš tako besomučno prodirati u mene...


Narrator: Proguta ženina vagina obespravljenoga muškarca, potpuno ga asimilira u sebe.
Za devet meseci, svetlost im se rodi, i dve krupne siluete nastaniše se oko novopridošle bebe.


Žena: Vidi ga kako je lep, mamina bebica.

Muž: Daj ne tretiraj ga tako, on junoša je tatin, a ne bebica! Pa zar hoćeš da bude pičkast kao devojčica? Da od njega napraviš metroseksualca? Ja ću mu davati slanine i učiti ga da kolje svinje kad napuni tri godine. Na utakmice voditi, na fudbal ga upisati, da postane kao Piksi, podučiću ga kafanskoj tuči, da razbija flaše uz narodne pesme, i harmoniku da nauči.

Žena: Ali on tako muškarast privlačan biti neće. Znaš ti koliko kontraceptivnih pilula žene su do sada progutale, svoje gene su izmenile. Nikome više nije privlačan neandertalac sa sekirom od kamena, grdoba stamena, što blatnjavim čizmama i radničkim žuljevitim rukama šiba svoju ženu potlačenu. Sad u modi su hermafroditi, polu žene-polu muškarci.

Muž: Misliš travestiti?

Žena: Ne budi bukvalista kao ćaća tvoj međed planinski. Ne travestiti, već osobe fifti-fifti. Normalni muškarci, muževni ali osećajni, brižni, da ne gledaju na svet plitko i ne budu balvani kao ti.

Muž: Tako je, i žene koje malo više su muškarci. Ali, ne grdobne lezbejke što im ne rade hormoni, niti zahtevne pičketine kao ti, već isto fifti-fifti – žena što igrati Skajrim ume, zameniti na autu gume, koristiti alate i sem heklanja znati za druge zanate. Promenio se svet, promenili se svi, izgleda da polako postajemo hermafroditi.

Žena: Predvideo Hegel u svojoj dijalektici! Al' pre njega, za princip znali su drevni Kinezi.

Muž: Vidiš, zainteresovalo me je to, mogao bih pročitati nešto sem Blica i Kurira.

Žena: Mogao bi. Al' prvo operi sudove, pa da mi noge izdepiliraš.  

A nekada se znalo šta je bio red...

Friday 14 February 2014

PONOĆNA BAJKA: FEDRONOVA REZIDENCIJA

Vedra zimska noć, zavijaju zvezde i seku kao žileti
Bezlična je senka što nad umrtvljenim gradom leti.
Kraste od leda po pločniku hvataju se, pod nogama krckaju se,
I mislim da sad treba da prestanem smarati sa opisima prirode,
I ostalih stvari što mahom padaju kroz objektivnu svest,
Da spustim se na zemlju, međ' ulična svetla grada
Što zovu ga Zrenjaninburg, i što nekad beše slavan,
Da fokusiram se na scenu, u kojoj dva stara druga
Što upravo „pod gasom“ izleću iz kafića bezličnoga.
Mršte se na sve, negodujući, nad starom slavom lamentirajući...




Koičan: Kako depresivan je ovaj grad. Ova prostrana ulica, a ni žive duše da njome korača. Samo gubitnici poput nas.

Kosan: Važno je da su ovde, u sred centra, otvorili noćni klub za mafijaše i one njihove kurve. Evo, ovaj što prolazimo pored njega.

Koičan: Stvarno? U sred centra? Pa tuda šetaju ljudi sa decom i...

Kosan: Ma nema, sve otišlo u kurac.

Koičan: Ponekad pomislim kako mi je drago što stari Fedron nije doživeo da vidi u šta se njegov komšiluk pretvorio. Ne znam kako bi se nosio sa time. Ponekad pomislim da blaženi su oni što ih više nema.

Kosan: Da, dobri stari Fedron. Baš se pitam, koji li je bio prozor od one njegove prve rezidencije. Od ovih gornjih mora da je neki.

Koičan: Ovaj levi, mislim. Ili ona dva tamo. Ne znam. Mislim da su bila bar dva para prozora koja gledaju na ulicu.

Kosan: Eeeeh, a baš mi je žao što je stari Fedron umro. Nedostaje mi, zaista.

Koičan: Naravno. Prava je šteta. Preživeo je i Miloševića, i Tutumraka. Držao se nekako. Čak i kada su ga izbacili iz njegove prve rezidencije i naterali ga da živi u onoj tamo straćari.

Kosan: Da, u istom ovom dvorištu, samo iza. Kao podstanar samom sebi! Jebeno čovek nije imao kako da se greje, uključivao kvarcnu, toliko su mu para izmuzli za račune i razne izmišljene dažbine da mu je stvarno bilo najlakše da umre.

Koičan: Sećaš se kako smo jedno vreme svake subote pre grada odlazili kod njega na pivo? Uvek je želeo da sasluša šta mladi imaju da kažu, poštovao je naše mišljenje. Baš je bio „Forever Young“, kako kaže ona pesma. Kao i njegov verni batler Ragdan. Sećaš se Ragdana?

Kosan: Kako da ne, stari dobri Ragdan. Voleo je i on sa nama ponekad da popije, pogotovo kad donesemo Fedronu pivo, a on uzme umesto njega. Kao „starac ne bi trebao da pije alkohol“.

Koičan: Verni batler koji je uvek vodio računa o njegovih sedam ključeva. Do kraja je bio tu za starog, jadnog Fedrona. Kao Alfred za Brus Vejna.

Kosan: Kako su ga samo uništili, prokleti kapitalisti! Morao je sve da rasproda, ali ni to im nije bilo dosta. Potom je umro. Da olakša muke svima.

Koičan: Bilo je jezivo one jedne subote kada smo dođosmo kod njega, zatekosmo praznu prostoriju, a Ragdan nas zove i kaže da Fedron „otišao zauvek“ i da mu je opština oduzela kuću zbog dugova.

Kosan: Da, ti si tad opuškom cigarete napisao „HATE“ preko celih vrata. Nego, jesi bio skoro? To jest, jesi probao da uđeš? Mislim, u onaj zadnji njegov stan? Onu šupu.

Koičan: Bio sam pre nekoliko godina. Ja i Sal, onaj plavi, dugokosi. Znaš, onaj što se sad ošišao, taj lik. Napili smo se i hteli da uđemo, jer padala je kiša, a imao sam ključ. Ali, do tada je već bila promenjena brava. Onda smo otišli u podrum, on je još uvek bio otvoren. Podsetilo me na scenu iz Evil Dead-a, ili pak na onu sa Šelobom iz Gospodara, pošto je bilo puno paučine. Horor.



Kosan: Šteta, a bila su to dobra vremena.

Koičan: Pade mi nešto napamet. Hajde da razvalimo vrata i probamo da uđemo. Čisto da ispušimo koju cigaru u tom prostoru, prisetimo se starih dana, radi nostalgije. Hajde, koga je briga. To je samo jebena šupa. A i dvorište je napušteno, nema nikog, ljudi ga koriste samo kao javni WC dok traju „Dani gljiva“. Hajde!

Kosan: Nemoj, pijan si!

Koičan: I ti si! I ne seri da te nije uhvatila nostalgija!

Kosan: Jeste. Hajde, ok. Baš me briga.

Koičan: Ti razvali vrata, meni je koleno iščašeno, još od onog treninga...

Horodver: Razvališe vrata bivše Fedronove rezidencije. Pomrčina se mogla seći čak i tupim nožem. Memla je poput suzavca udarala na oči. Hladnoća je crpela sav život. Ugledaše obris neke humanoidne figure, ogrnute plaštom, kako poptuno nepomično sedi na stolici do prozora, pogleda okrenutog ka dvorištu. Verovatno ih je primetio kada su prilazili. Kosan mu se obrati.

Kosan: Ko je ovo? Fedrone? Jesi to ti?

Horodver: Ne. Horodver.

Kosan: Koji sad...Hor...Kolodver? Horodvor? Šta, ko si ti?

Horodver: Sećate li se onda kada ste me u ovoj prostoriji slučajno prizvali prvi put?

Kosan: Ne. Otkud, ko te prizvao?

Horodver: Ne ti. Koičan. Koičan i..... Ajvi. Ona devojka što je povremeno dolazila sa vama ovde. Čekali ste Ragdana da se vrati iz pozorišta, i uzeli da čeprkate po nekim Fedronovim tajnim spisima.

Koičan: Sećam se.

Horodver: Jel' se onda sećaš kada si me prvi put zajebao i uspeo da me nateraš da se povučem? Onda kada si video da će vrag odneti šalu, i da ću vas upiti u svoje ništavilo. Rekao si mi nešto, kao, da si ti gospodar svog života, nešto kao „ja pišem priču o tebi Horodvere, ja mogu da budem bilo ko u ovom trenutku, a ti Horodvere, ti možeš biti samo ti i niko više“ - tako si rekao. I tad si me zajebao, uspeo si da me pokoriš. Mene, basnoslovno mudrog. Sada su se uloge promenile. Sada si ti zajebat!

Koičan: Zašto?

Horodver: Čisto jer mi se može. Pomalo i zarad osvete.

Koičan: A kako si me to zajebao?

Horodver: Umro si, Koičane. Znam da si jutros sanjao kako iz starinske čaše ispijaš zagađenu vodu, punu prljavštine, opiljaka, staklića, bubašvaba, stonoga, zolja i drugih ogavnih, kobnih insekata. Takva je tvoja životna energija – zagađena, bezvoljna. Libido ti je na donjoj granici, osetim to.



Kloičan: Kako ti znaš šta sam sanjao?

Horodver: Kao prvo i najvažnije, ja mogu da vidim svačiji san. A ovaj san – ja sam ti ga poslao. Jel primećuješ da si od jutros nekako iskonski... depresivan? Ja ti kontrolišem ceo dan, a nisi ni svestan. Usadio sam ti u podsvest ideju da bi trebao uveče da dođeš ovde kako bi se „prisetio starih dana“, zarad „nostalgije“. Nemaš pojma da sam te ja, upravljajući tvojom podsvešću, dovukao večeras ovde da umreš.

Koičan: Pijan sam jebote, kao letva sam pijan. Ovo se ne događa, ovo ja trupijem. O, da! Tripujem. Kosane, idemo li? Voziš me kući? ...Gde si?

Horodver: Kosan je nestao. Verovatno nisi primetio u ovom mraku. Izašao je, otišao kući, lepo će da spava. Mrak mu je izbrisao sećanje na ovaj događaj. Ali, ni ne treba on da bude ovde. Ti si me prizvao, i svi ste me potom napustili. Ostadoh sam, da gledam kroz mrak. Pokazaću ti ko će od sada umesto mene gledati kroz mrak.

Koičan: ...

Horodver: Tada raspadoh se na sitne deliće i crni moj plašt po patosu razli se. Svuda okolo, porazbacani parčići ogledala. Koičan se vidi u njima, ogleda se u meni, pogled mu osta fiksiran, hipnotisan, bezvoljan. Ogrne plašt i okrete se ka prozoru, zureći u ambis, kroz mrak, u osušene trule grane i bršljan što u podnožju raste. Sam, u hladnoj sobi, ovoga puta bez grejalice. Umro si Koičane, ali nećeš naći mir u smrti – ne kao Fedron, ne kao ostale tebi drage osobe što napustile su svet. Imaćeš celu moju mudrost na raspolaganju, prepričavaćeš moje priče, ali ih niko neće slušati. Čisto da vidiš kako je meni bilo. Nećeš naći mira sve dok ne odlučim da odem u hibernaciju. A tada više nećemo postojati, ni ti, ni ja. Sve granice bića – izbrisaće se. Tad nestaće ego, raspašće se svet, i ponovo se roditi kroz objektivnu svest.